ETIČKI KODEKS SAVEZA PSIHOTERAPIJSKIH udruženja U bih
Preambula
- Član 1: Odgovornost
- Član 2: Stručnost
- Član 3: Moralni i legalni standardi
- Član 4: Povjerljivost
- Član 5: Dobrobit klijenta
- Član 6: Profesionalni odnosi
- Član 7: Izjave u javnosti
- Član 8: Načini procjene
- Član 9: Istraživanje
- Izričite zabrane
Preambula
Etički kodeks Udruženja je napravljen prema Etičkom kodeksu Evropskog udruženja za psihoterapiju, Kodeksu medicinske etike i deontologije Ljekarske/Liječničke komore FBiH i Komore doktora medicine Republike Srpske, te etičkih načela i standarda APA (Američkog udruženja psihologa). Etički principi su izvedeni iz vrijednosti Opće deklaracije o ljudskim pravima i ukazuju na stavove koje treba zauzeti da bi se ove vrijednosti prevele u profesionalnu praksu. Psihoterapijska praksa zahtijeva odgovornost, i etički principi koji slijede obavezujući su za sve članove Udruženja. Članovi psihoterapijskih udruženja koja su članice Udruženja trebaju uspostaviti svoje vlastite norme koje moraju biti u skladu sa etičkim kodeksom Udruženja, te državnim i entitetskim zakonskim normama.
Etički kodeks ima više ciljeva:
- povećati svijest terapeuta o vrijednostima i principima, kao i o normama i zabranama;
- zaštiti klijente od neetične primjene psihoterapije od strane psihoterapeuta i onih koji su u edukaciji iz psihoterapije
- postaviti standarde za svoje članove
- osnov za podnošenje pritužbi.
Definicija psihoterapijske profesije
Psihoterapija je naučna i primijenjena disciplina. Također, psihoterapija je zasebna profesija. Potreba za etičkim kodeksom u psihoterapiji je i dio razvoja identiteta psihoterapije kao specifične naučne discipline.
(1) Psihoterapija je sveobuhvatni, svjesni i planirani tretman psihosocijalnih, psihosomatskih i ponašajnih problema ili stanja patnje sa znanstvenim psihoterapijskim metodama, kroz interakciju jedne ili više osoba koje se tretiraju i jednog ili više psihoterapeuta s ciljem uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja problema ili patnje te promjena poremećenih obrazaca ponašanja kao i promociju rasta, razvoja i zdravlja tretirane osobe. Ovo zahtijeva opću i specifičnu edukaciju/trening.
(2) Nezavisna psihoterapijska praksa sastoji se od autonomnog, odgovornog provođenja aktinosti koje su opisane u stavci 1; neovisno o tome da li je aktivnost u slobodnoj praksi ili u okviru institucionalnog rada (vidi 1)
Psihoterapeuti/psihoterapeutkinje (dalje u tekstu psihoterapeut) poštuju dostojanstvo i vrijednost pojedinca i trude se očuvati i zaštititi temeljna ljudska prava.
Psihoterapeuti su posvećeni unapređenju znanja o ljudskom ponašanju i doživljavanju, povećavanju razumijevanja ljudi o sebi i drugima te korištenju tih znanja s ciljem promicanja zdravlja i dobrobiti ljudi.
Psihoterapeuti poštuju druge članove svoje profesije i srodnih profesija i čine svaki mogući napor, u mjeri u kojoj je to moguće i kada to nije u konfliktu sa interesom njihovih klijenata/klijentkinja (dalje u tekstu klijent), da pruže potpunu informaciju uz uzajamno poštovanje.
Psihoterapeuti koriste svoje vještine samo za one svrhe koji su u skladu s ovim vrijednostima i nedozvoljavaju svjesno drugim licima da ih zloupotrebljavaju.
Psihoterapeuti su dužni čuvati plemenitu tradiciju psihoterapijskog poziva, održavajući visoke standarde stručnog rada i etičkog ponašanja prema klijentima, njima bliskim i drugim osobama.
Slijedeći te ciljeve, nastoje zaštititi dobrobit svih onih koji traže njihove usluge (klijenata), onih koji su povezani njihovim klijentima (kada to nije u konfliktu s potrebama njihovih klijenata) i svih učesnika u mogućim istraživanjima, koji su predmet tih istraživanja.
Psihoterapeut će pismeno potvrditi samo one činjenice koje je utvrdio sam i/ili u saradnji s drugim stručnjacima.
Tražeći za sebe slobodu ispitivanja i komuniciranja, psihoterapeuti istovremeno prihvaćaju odgovornost koju ta sloboda zahtijeva: stručnost, objektivnost u primjeni vještina i brigu za dobrobit klijenata, kolega, studenata, učesnika u istraživanjima i članova društva.
U skladu s tim idealima psihoterapeut je saglasan s detaljnim etičkim načelima u sljedećim područjima:
- Odgovornost
- Kompetencija
- Moralni i legalni standardi
- Povjerljivost
- Dobrobit klijenta
- Profesionalni odnosi
- Izjave u javnosti
- Načini procjene
- Istraživanje
Psihoterapeuti u potpunosti sarađuju sa svojim profesionalnim, nacionalnim i evropskim organizacijama i udruženjima te s Evropskim udruženjem za psihoterapiju (EAP), tako da odmah i u potpunosti odgovaraju na upite i zahtjeve bilo kojeg pravomoćno ustanovljenog etičkog ili profesionalnog komiteta, udruženja ili organizacije, čiji su član ili kojoj pripadaju.
Sam Zahtjev za prihvaćanje u Registre:
- Saveza psihoterapijskih udruženja u BiH i
- Evropskog certifikata za psihoterapiju (ECP)
obavezuje psihoterapeuta da se pridržava svih načela ovog ETIČKOG KODEKSA.
NAČELO 1. ODGOVORNOST
Opće načelo: U davanju usluga, psihoterapeuti zadržavaju najviše standarde svoje profesije. Prihvaćaju odgovornost za posljedice svojih postupaka i nastoje osigurati primjereno korištenje svojih usluga, pri čemu dobrobit klijenta smatraju svojom prvom i osnovnom brigom.
Načelo 1.a: Kao praktičari, psihoterapeuti znaju da nose ozbiljnu društvenu odgovornost, jer njihove preporuke i profesionalni postupci mogu promijeniti živote drugih ljudi. Vode računa o ličnim, socijalnim, organizacijskim, materijalnim, okolišnim i političkim okolnostima te pritiscima koji bi mogli dovesti do krivog korištenja njihovog utjecaja.
Načelo 1.b: Psihoterapeuti sa svojim klijentima unaprijed pojašnjavaju sve ono što bi moglo biti relevantno za njihov zajednički rad. Izbjegavaju odnose koji bi mogli smanjiti njihovu objektivnost ili proizvesti sukob interesa.
Načelo 1.c: Psihoterapeuti su dužni sprečavati iskrivljavanje, krivo korištenje, ograničavanje ili prikrivanje njihovih nalaza od strane neke institucije ili organizacije čiji su zaposlenici.
Načelo 1.d: Kao članovi nacionalnih ili organizacijskih tijela, psihoterapeuti kao pojedinci ostaju vjerni najvišim standardima svoje profesije.
Načelo 1.e: Kao učitelji ili treneri, psihoterapeuti prihvaćaju svoj primarni zadatak pomaganja drugima u stjecanju znanja i vještina. Zadržavaju visoke standarde obrazovnog odnosa te pružaju objektivne, potpune i tačne informacije.
Načelo 1.f: Kao istraživači, psihoterapeuti prihvaćaju odgovornost za odabir istraživačkih tema i metoda istraživanja, analiziranja i izvještavanja. Oni planiraju svoje istraživanje na način koji minimizira mogućnost da njihovi nalazi dovedu do zablude. Omogućavaju temeljitu raspravu o ograničenjima dobivenih rezultata, osobito kada se njihov rad dotiče društvene regulative ili može biti upotrijebljen na štetu ljudi specifičnih dobnih, spolnih, etničkih, socijalnoekonomskih ili drugih društvenih grupa. Pri objavljivanju izvještaja svoga rada, nikada ne skrivaju rezultate koji ne potvrđuju početne hipoteze te poštuju postojanje alternativnih hipoteza i objašnjenja onoga što su pronašli tokom istraživanja. Psihoterapeuti sebi pripisuju samo one radove koje su stvarno obavili. Unaprijed sa svim relevantnim osobama i organizacijama pojašnjavaju očekivanja vezana uz davanje i korištenje rezultata, istovremeno se trudeći što manje interferirati sa sredinom u kojoj se rezultati prikupljaju.
NAČELO 2. STRUČNOST / Kompetencija
Opće načelo: Održavanje visokog standarda kompetencije je odgovornost koju dijele svi psihoterapeuti u interesu javnosti i profesije u cjelini. Psihoterapeuti prepoznaju granice svoje kompetencije i ograničenja tehnika koje koriste u svom radu. Nude samo one usluge i koriste samo one tehnike za koje su kvalificirani treningom i iskustvom. U područjima u kojima još ne postoje prepoznati standardi, psihoterapeuti poduzimaju sve potrebne mjere opreza kako bi zaštitili dobrobit svojih klijenata. Održavaju nivo svoga znanja o postojećim zdravstvenim, znanstvenim i profesionalnim informacijama koje se odnose na usluge koje nude.
Načelo 2.a: Psihoterapeuti istinito i tačno označavaju, te javnosti predstavljaju svoju kompetenciju, obrazovanje, trening i iskustvo. Kao dokaz edukacijske i profesionalne kvalifikacije navode samo one nivoe ili kvalifikacije koje su dobili od cijenjenih edukacijskih institucija ili institucija priznatih od strane EAP-a. Garantuju da su na primjeren način dostigli minimum profesionalnih standarda prema EAP-a ili SPU u BiH odnosno, relevantne nacionalne organizacije za procjenu i relevantne evropske akreditacijske organizacije prema traženim kriterijima, načinima i metodama, tamo gdje takve organizacije postoje. Poštuju i druge izvore edukacija, treninga i iskustva koje su stekli.
Načelo 2.b: Kao praktičari, učitelji ili treneri, psihoterapeuti vrše svoje obaveze brižljivo se pripremajući i osiguravajući svoju spremnost, tako da njihova praksa bude na nivou najvišeg standarda, a način komunikacije precizan, savremen i relevantan.
Načelo 2.c: Psihoterapeuti poštuju potrebu za stalnom edukacijom i ličnim razvojem te su otvoreni prema novim procedurama i promjenama u očekivanjima i vrijednostima koje nosi vrijeme.
Načelo 2.d: Psihoterapeuti prepoznaju razlike među ljudima, kao što su one koje mogu biti u vezi s dobi, spolom, socijalnoekonomskim i etničkim porijeklom ili posebnim potrebama onih koji bi mogli biti u posebno nepovoljnom položaju. Tokom svoje obuke dobivaju prikladan trening, iskustvo i savjete, kako bi takvim ljudima osigurali kompetentnu i primjerenu uslugu bez obzira na spol, dob, rasu, narodnost, vjeru, političko uvjerenje, društveni položaj ili bilo koje druge okolnosti, poštujući ljudska prava i dostojanstvo.
Načelo 2.e: Psihoterapeuti koji su odgovorni za donošenje odluka koje uključuju pojedince ili politike temeljene na rezultatima testiranja shvataju psihološka ili edukativna mjerenja, probleme evaluacije i oglednih istraživanja.
Načelo 2.f: Psihoterapeuti znaju da njihovi lični problemi i konflikti mogu interferirati s profesionalnom efikasnošću. Stoga se suzdržavaju od poduzimanja bilo kakvih aktivnosti pri kojima postoji mogućnost da njihovi lični problemi dovedu do neadekvatnog postupanja ili naškode klijentu, kolegi, studentu ili učesniku istraživanja. Postanu li svjesni svojih problema tokom angažmana u takvoj aktivnosti, traže kompetentnu stručnu pomoć kako bi odredili trebaju li biti izuzeti, dovršiti taj rad ili ograničiti djelokrug svojih profesionalnih aktivnosti.
Načelo 2.g: Psihoterapeuti koji su angažovani u novom polju djelovanja jamče da su prethodno završili trening u skladu sa zahtjevima koji se odnose na to polje djelovanja, te vode računa da njihov rad u ovom novom polju djelovanje bude u skladu s najvišim mogućim standardima. Oni jamče da taj rad ni na koji način ne umanjuje njihov sadašnji rad, ne remeti ga niti je u koliziji s njime.
Načelo 2.h: Ako potrebe klijenta prelaze psihoterapeutove mogućnosti, znanje ili vještine, on je obavezan uputiti klijenta na brigu drugom psihoterapeutu ili stručnjaku. Jednako tako, ako ocijeni da su mu u brizi za klijenta potrebni stručni savjeti drugih stručnjaka, upoznat će klijenta s tim i predložit će sazivanje stručnog tima.
NAČELO 3: MORALNI I LEGALNI STANDARDI
Opće načelo: Psihoterapeutovi moralni i legalni standardi ponašanja su lična stvar kao i kada je riječ o svim drugim građanima, osim kada ti standardi mogu ugroziti ispunjavanje njihovih profesionalnih odgovornosti ili umanjiti javno povjerenje u psihoterapiju i psihoterapeute. U odnosu na lično ponašanje, psihoterapeuti trebaju voditi računa o prevladavajućim standardima zajednice te o tome na koji način njihovo podudaranje s tim standardima, ili pak odstupanje od njih, može utjecati na kvalitet njihovog psihoterapijskog rada. Također, psihoterapeuti su svjesni mogućeg utjecaja svoga javnog ponašanja na mogućnost kolega da provode svoje profesionalne dužnosti.
Načelo 3.a: Kao profesionalci, psihoterapeuti djeluju u skladu s načelima EAP-a i SPU-a u BiH te standarda njihovog instituta ili psihoterapijskog udruženja koji se odnose na praksu. Psihoterapeuti slijede relevantne državne zakone i propise. Ako su evropski, nacionalni, pokrajinski, organizacijski ili institucionalni zakoni, propisi ili postupci u konfliktu s kodeksom i standardima EAP-a, SPU-a u BiH, njihovog instituta ili udruženja, psihoterapeuti se obavezuju kodeksu i standardima EAP-a, krovne udruge SPU-a u BiH i njihovog instituta ili udruženja te, ukoliko je moguće, djeluju u smjeru razrješavanja konflikta. Kao profesionalci, bave se razvojem takvih legalnih i kvazilegalnih propisa koji najbolje služe javnom interesu i rade na promjeni postojećih propisa koji ne koriste, ili čak štete, javnom interesu.
Načelo 3.b: Kao poslodavci i zaposlenici, psihoterapeuti se ne angažuju ni u kakvim nehumanim postupcima niti u postupcima koji rezultiraju ilegalnim ili neopravdanim akcijama, i takve postupke ne opravdavaju. To se odnosi na postupke u praksi, pri zapošljavanju, unapređivanju ili treningu, koji se zasnivaju na razmišljanjima o rasi, onesposobljenju, dobi, spolu, seksualnoj opredijeljenosti, religiji ili nacionalnom porijeklu, ali nije ograničeno samo na to.
Načelo 3.c: U svojim profesionalnim ulogama psihoterapeuti izbjegavaju svako djelovanje koje bi moglo povrijediti ili umanjiti ljudska, zakonska i građanska prava klijenata ili drugih ljudi koji bi time mogli biti oštećeni.
Načelo 3.d: Kao praktičari, učitelji, treneri i istraživači, psihoterapeuti su svjesni činjenice da njihove lične vrijednosti mogu utjecati na njihovo komuniciranje, upotrebu tehnika, selekciju i prezentaciju nalaza ili materijala te prirodu ili primjenu istraživanja. Radeći s potencijalno povređujućim temama, prepoznaju i poštuju različite običaje te vode računa o mogućoj individualnoj osjetljivosti klijenata, studenata, edukanata ili drugih osoba u odnosu na takva pitanja/sadržaje.
NAČELO 4. POVJERLJIVOST
Opće načelo: Psihoterapeuti imaju prvenstveno obavezu poštovati povjerljivost informacija dobivenih od ljudi tokom psihoterapijskog rada. Te informacije mogu otkriti drugima samo s pristankom osobe (ili njenog zakonskog zastupnika), osim u izvanrednim okolnostima kada bi zadržavanje informacije moglo rezultirati očitom opasnošću po samu osobu ili po druge ljude. Psihoterapeuti informiraju svoje klijente o zakonskim ograničenjima povjerljivosti. U normalnim okolnostima, pristanak za otkrivanje informacija drugima osoba treba dati u pismenom obliku.
Načelo 4.a: O informacijama dobivenim unutar kliničkog ili savjetodavnog odnosa, ili o podacima dobivenim na osnovu procjene djece, studenata, zaposlenika i drugih, raspravlja se samo iz profesionalnih razloga i samo s osobama za koje je očito da se bave slučajem. Pismeni i usmeni izvještaji predstavljaju samo podatke koji služe u svrhu evaluacije ili za dalje upućivanje, i na svaki način se nastoji izbjeći svako nepotrebno zadiranje u privatnost.
Načelo 4.b: Psihoterapeuti koji predstavljaju lične informacije dobivene tokom profesionalnog rada u pismenom obliku, kao predavanja ili na drugim javnim forumima, trebaju prethodno dobiti odgovarajući pristanak ili na odgovarajući način prikriti sve informacije koje bi mogle dovesti do prepoznavanja osoba o kojima je riječ.
Načelo 4.c: Psihoterapeuti osiguravaju načine čuvanja povjerljivosti pri pohranjivanju i dostupnosti zapisa, i onda kada su sami odsutni.
Načelo 4.d: Kada rade s maloljetnicima ili drugim osobama koje nisu u stanju dati dobrovoljan, informiran pristanak, psihoterapeuti posebno brinu o tome da se u potpunosti zaštite interesi ovih osoba te da se druge uključene osobe konsultuju na prikladan način.
Načelo 4.e: Svoj rad s djecom i maloljetnicima, psihoterapeut će obavljati uz uvažavanje ličnosti djeteta u skladu s Konvencijom o pravima djeteta i uz pismeni pristanak roditelja ili skrbnika.
NAČELO 5: DOBROBIT KLIJENTA
Opće načelo: Psihoterapeuti poštuju integritet ljudi i grupa s kojima rade te štite njihovu dobrobit. Dođe li do sukoba interesa između klijenata i ustanova, u kojima su psihoterapeuti zaposleni, oni pojašnjavaju prirodu i smjer vlastitih lojalnosti i odgovornosti te sve strane informiraju o njihovim obavezama. Psihoterapeuti u potpunosti informiraju klijente o svrsi i prirodi svakog evaluacijskog, terapijskog, edukacijskog ili trening postupka te otvoreno potvrđuju da klijenti, studenti, učesnici treninga, ili učesnici u istraživanju imaju slobodu izbora u odnosu na učestvovanje. Nije etično prisiljavati ljude da učestvuju ili nastave primati usluge.
Načelo 5.a: Psihoterapeuti su stalno svjesni vlastitih potreba i svog potencijalno utjecajnog položaja u odnosu s ljudima kao što su klijenti, učesnici treninga, ispitanici i podređeni te izbjegavaju iskorištavati njihovo povjerenje i ovisnost. Svakako nastoje izbjeći dvostruke odnose, koji bi mogli utjecati na njihovu profesionalnu procjenu te povećati rizik od iskorištavanja. Primjeri takvih dvostrukih odnosa uključuju profesionalni rad ili istraživanje koje se provodi s zaposlenicima, studentima, osobama koje su uključene u superviziju, bliskim prijateljima ili rodbinom, ali nisu ograničeni na to. Seksualna intimnost s klijentima, studentima, učesnicima treninga i učesnicima u istraživanju je neetična.
Načelo 5.b: Kada psihoterapeut pristane davati usluge klijentu na zahtjev treće osobe, psihoterapeut preuzima odgovornost razjašnjavanja prirode odnosa sa svim uključenim osobama.
Načelo 5.c: Iziskuju li zahtjevi organizacije da psihoterapeuti krše ova ili bilo koja druga etička načela, psihoterapeuti trebaju razjasniti prirodu konflikta između zahtjeva i načela. Oni informiraju sve strane o svojim etičkim odgovornostima kao psihoterapeuta i poduzimaju odgovarajuće mjere.
Načelo 5.d: Psihoterapeuti unaprijed prave finansijske aranžmane koji štite najbolje interese klijenata, studenata, učesnika treninga ili učesnika u istraživanju i koje oni jasno shvataju. Ne daju i ne primaju bilo kakvu naknadu za upućivanje klijenata na profesionalne usluge. Dio svojih usluga posvećuju radu za koji dobivaju malu ili čak nikakvu finansijsku naknadu.
Načelo 5.e: Psihoterapeuti završavaju klinički ili savjetodavni odnos čim postane dovoljno jasno da klijent od njega nema koristi, ili kad klijent to zatraži. Oni pružaju pomoć klijentu u nalaženju alternativnih izvora podrške.
Načelo 5.f: U svom radu psihoterapeuti postupaju ekonomično, sukladno racionalnoj psihoterapijskoj praksi, a nepotrebni psihoterapijski postupci nisu dopušteni, bez obzira na to ko snosi troškove rada s klijentom.
NAČELO 6: PROFESIONALNI ODNOSI
Opće načelo: Psihoterapeuti postupaju s dužnim poštovanjem prema potrebama, posebnim kompetencijama i obavezama svojih kolega u psihoterapiji, psihologiji, medicini i drugim profesijama. Oni poštuju preduslove i obaveze institucija ili organizacija s kojima su ove kolege povezani.
Načelo 6.a: Psihoterapeuti razumiju područja stručnosti srodnih profesija. U potpunosti koriste sve profesionalne, tehničke i administrativne resurse koji najbolje služe interesima njihovih klijenata. Nedostatak formalnih odnosa s profesionalcima iz drugih oblasti ne oslobađa psihoterapeute odgovornosti da osiguraju svojim klijentima najbolje moguće usluge, niti ih oslobađa obaveze da vježbaju sposobnost predviđanja, marljivost i taktičnost kako bi osigurali komplementarnu ili drugu pomoć koja je potrebna.
Načelo 6.b: Psihoterapeuti poznaju i uzimaju u obzir tradicije i praksu drugih profesionalnih grupa s kojima rade te u potpunosti sarađuju s njima. Ako osoba od druge profesionalne osobe prima slične usluge, psihoterapeut pažljivo razmatra taj odnos i postupa s oprezom i osjetljivošću uzimajući u obzir terapijske teme i dobrobit klijenta. Psihoterapeut razmatra ovo pitanje s klijentom, kako bi smanjio rizik od konfuzije i konflikta i nastoji, gdje god je to moguće, održati jasne i dogovorene odnose s drugim profesionalcima koji su u to uključeni.
Načelo 6.c: Psihoterapeuti koji zapošljavaju ili superviziraju druge profesionalce, ili profesionalce koji prolaze trening, prihvaćaju obavezu poticanja daljnjeg profesionalnog razvoja tih pojedinaca te poduzimaju mjere kako bi osigurali njihove kompetencije. Oni obezbjeđuju odgovarajuće radne uslove, pravovremene evaluacije, konstruktivne konsultacije i prilike za stjecanje iskustva.
Načelo 6.d: Psihoterapeuti ne iskorištavaju svoje profesionalne odnose s klijentima, osobama koje superviziraju, studentima, zaposlenicima ili učesnicima u istraživanju seksualno ili na bilo koji drugi način. Psihoterapeuti ne odobravaju niti se upuštaju u seksualno uznemiravanje. Seksualno uznemiravanje se definira kao niz namjernih ili ponavljanih komentara, gestova ili fizičkih kontakata seksualne prirode koje primalac ne želi.
Načelo 6.e: Kada je psihoterapeutu poznato da neki drugi psihoterapeut na neki način krši etiku, neformalno pokušava s njim riješiti problem upozoravajući ga na to ponašanje. Ako se ne radi o većoj povredi etičkoga kodeksa i/ili se čini da je ona uzrokovana nedostatnom osjetljivošću, znanjem ili iskustvom, takvo je neformalno rješenje najčešće prikladno. Ti neformalni korektivni postupci provode se pažljivo, vodeći računa o pravu na povjerljivost svih uključenih. No ukoliko se kršenje etičkoga kodeksa ne može riješiti neformalnim putem, ili je ozbiljnije prirode, psihoterapeut o tome treba obavijestiti i upozoriti odgovarajuće institucije, društva ili odbore koji se bave profesionalnom etikom i ponašanjem. Neodgovorno je i neetično, prije utvrđivanja stvarne krivnje, iznositi svoje sumnje klijentu, njegovoj porodici ili široj javnosti.
Načelo 6.f: Zasluge za publikacije priznaju se onima koji su im doprinijeli u odnosu koji odgovara njihovim profesionalnim doprinosima. Veliki doprinosi profesionalne prirode, koje su dali nekolicina ljudi u sklopu zajedničkoga projekta, priznaju se u obliku zajedničkog autorstva s time da se na prvom mjestu navede pojedinac koji je dao glavni doprinos. Manji doprinosi profesionalne prirode te znatnija pomoć neprofesionalaca, crkve i sl. mogu se naglasiti u fusnotama ili u uvodnoj izjavi. Priznanje putem specifičnih citata odaje se za neobjavljene i objavljene materijale koji su neposredno utjecali na istraživanje ili pisanje. Psihoterapeuti koji rade kompilacije i uređuju materijale drugih, štampaju materijal u ime izvorne grupe navodeći, ako je prikladno, vlastito ime, koje se pojavljuje kao “predsjedavajući” ili “urednik”. Imenuju se svi koji su dali svoj doprinos te im se odaje priznanje.
Načelo 6.g: Provodeći istraživanja unutar institucija ili organizacija, psihoterapeuti osiguravaju autorizaciju za provođenje istraživanja. Svjesni su svoje obaveze prema budućim istraživačima te osiguravaju da institucije, u kojima se istraživanje vrši, dobivaju adekvatne informacije o istraživanju i prikladna priznanja za svoje doprinose.
NAČELO 7: IZJAVE U JAVNOSTI
Opće načelo: U komunikaciji s medijima psihoterapeuti se s dužnom pažnjom ophode prema svojim kolegama, psihoterapeutima i struci psihoterapiji, psihologiji, medicini i drugim profesijama. Poštuju preduslove i obaveze institucija ili organizacija s kojima su povezani. Javne izjave, najave usluga, oglašavanje, promotivne aktivnosti psihoterapeuta služe u svrhu pružanja pomoći javnosti da naprave slobodan izbor i donesu odluku. Psihoterapeuti predstavljaju tačno i objektivno svoju stručnu spremu, usmjerenja i funkcije, kao i one od institucije ili organizacije s kojima njihove izjave mogu biti povezane. U izjavama za javnost psihoterapeuti pružaju psihoterapijske informacije ili stručna mišljenja ili pružaju informacije o dostupnosti tehnika, proizvoda, publikacija i usluga. Ove izjave psihoterapeuti temelje na opće prihvatljivim dokazima i tehnikama uz puno priznanje granica i nesigurnosti takvih dokaza.
Načelo 7.a: U najavljivanju ili oglašavanju profesionalnih usluga, psihoterapeuti mogu, kako bi opisali usluge i osobu koja ih nudi, navesti sljedeće informacije: ime, najviši relevantan akademski stepen ili certifikat o završenoj edukaciji dobiven od akreditirane institucije, datum, tip, stjecanje ECP-a, članstvo u psihoterapijskim organizacijama i profesionalno relevantnim ili povezanim tijelima, adresu, telefonski broj, radno vrijeme, kratki popis psihoterapijskih usluga koje nudi, odgovarajući prikaz informacija o cijenama, strane jezike koje govori, praksu u odnosu na osiguranje ili plaćanje od strane trećih osoba te druge kratke i prikladne informacije. Ukoliko nije zabranjeno od strane drugih sekcija ovih Etičkih načela, mogu se navesti i dodatne relevantne ili važne informacije za korisnike.
Načelo 7.b: Najavljujući ili oglašavajući psihoterapijske usluge ili publikacije, psihoterapeuti ne navode svoju povezanost bilo s kojom organizacijom na način koji bi lažno upućivao na sponzorstvo ili certifikat od strane te organizacije. Osobito, na primjer, ne tvrde da su registrirani u okviru evropskog ili nacionalnog psihoterapijskog udruženja niti navode svoj status u okviru udruženja ili institucije na način koji sugerira da takav status uključuje specijaliziranu profesionalnu kompetentnost ili kvalifikaciju. Javne tvrdnje uključuju komunikaciju putem periodičnih izdanja, knjiga, popisa, direktorija, interneta, televizije, radija ili filmova, ali nisu ograničene na to. Ne sadrže: i) lažne, neistinite, zavaravajuće, obmanjujuće ili neopravdane tvrdnje; ii) pogrešnu interpretaciju činjenica koja lako može prevariti ili usmjeriti u krivom pravcu jer unutar datog konteksta samo djelomično razotkriva relevantne činjenice; iii) svjedočenje klijenta koje se odnosi na kvalitet psihoterapeutovih usluga ili proizvoda; iv) tvrdnju koja bi, namjerno ili eventualno, mogla dovesti do lažnih ili neopravdanih očekivanja u pogledu željenih rezultata; v) tvrdnju koja upućuje na neobične, jedinstvene te “jedine-te-vrste” sposobnosti; vi) izjavu izrečenu s namjerom da izazove strahove, anksioznost ili emocije kod klijenta u odnosu na mogućnost neuspjelog ishoda, kako bi se prihvatile ponuđene usluge; vii) izjavu koja se odnosi na prednosti ponuđenih usluga u usporedbi s drugima; viii) izjavu koja direktno potiče pojedinačno klijente da potraže njihove usluge.
Načelo 7.c: Psihoterapeuti ne nude usluge, novac i slično predstavnicima štampanih medija, radija, televizije ili drugih komunikacijskih medija u ime naknade za očekivano ili izvršeno promicanje njihove djelatnosti. Plaćeni oglas mora biti dokazan kao takav, osim ako iz konteksta jasno ne proizlazi da je riječ o plaćenoj reklami. Ako se komunicira s javnošću putem korištenja radija ili televizije, oglas se prethodno mora snimiti i psihoterapeut ga mora odobriti za objavu. Kopije reklama i snimke emisija zadržava psihoterapeut.
Načelo 7.d: Najave ili oglasi «grupa za osobni razvoj», sastanaka grupa s posebnim interesima, tečajeva, klinika, treninga i agencija trebaju sadržavati jasan opis ponuđenih iskustava ili treninga te jasnu izjavu o njihovoj svrsi. Edukacija, trening i iskustvo članova osoblja trebaju biti prikladno specificirani i dostupni prije početka grupe, treninga ili usluga. Jednako tako unaprijed trebaju biti dostupne informacije o plaćanju i ostalim dijelovima ugovora o učestvovanju u radu grupe.
Načelo 7.e: Psihoterapeuti povezani s razvojem ili promocijom psihoterapijskih tehnika, proizvoda, knjiga ili slično, ponuđenih za komercijalnu prodaju, čine sve što mogu kako bi osigurali da se najave i oglasi predstave na profesionalan, znanstveno prihvatljiv, etički i činjenično-informativan način.
Načelo 7.f: Psihoterapeuti ne učestvuju radi lične dobiti u komercijalnim najavama ili reklamama preporučujući javnosti kupnju ili korištenje posjeda, proizvoda ili usluga koje dolaze iz jednog izvora, ako se to učestvovanje zasniva isključivo na njihovoj ulozi psihoterapeuta.
Načelo 7.g: Psihoterapeuti predstavljaju znanost i umijeće psihoterapije te nude svoje usluge, proizvode i publikacije pošteno i precizno izbjegavajući pogrešna tumačenja iz senzacionalizma, pretjerivanja ili površnosti. Vođeni su primarnom obavezom da pomažu javnosti u razvijanju sudova, mišljenja i izbora, koji se zasnivaju na informacijama.
Načelo 7.h: Kao učitelji, psihoterapeuti osiguravaju da su izjave navedene u katalozima i opisima kurseva tačne i da ne dovode u zabludu, naročito u pogledu sadržaja koji se prenose, osnove za evaluaciju napretka i prirode iskustava na kursu. Najave, brošure ili oglasi koji opisuju radionice, seminare ili druge edukacijske programe tačno opisuju korisnike kojima je program namijenjen kao i kriterije, zahtjeve i ciljeve edukacije te vrste materijala koje treba pokriti. Pored toga, najave tačno predstavljaju edukaciju, trening i iskustvo psihoterapeuta koji provode programe, kao i sve finansijske obaveze koje su u to uključene.
Načelo 7.i: Javne objave ili oglasi kojima se pozivaju učesnici istraživanja, u kojima se ljude nastoji motivirati nuđenjem kliničkih ili nekih drugih profesionalnih usluga, jasno objašnjavaju prirodu usluga te troškove ili druge obaveze koje učesnici u istraživanju trebaju prihvatiti.
Načelo 7.j: Psihoterapeut prihvaća obavezu da koriguje osobe koje predstavljaju profesionalne kvalifikacije psihoterapeuta ili povezanost s proizvodima ili uslugama na način koji nije u skladu s ovim smjernicama.
Načelo 7.k: Individualne dijagnostičke i terapijske usluge nude se samo u okviru profesionalnog psihoterapijskog odnosa. Ako se lični savjeti daju putem javnih predavanja ili prikaza, članaka u novinama ili časopisima, radio ili televizijskim programima, poštom ili sličnim medijima, psihoterapeut koristi relevantne podatke, koji su mu na raspolaganju i profesionalno rasuđuju na najvišem nivou.
Načelo 7.l: Proizvodi koji se opisuju ili predstavljaju putem javnih predavanja ili prikaza, članaka u časopisima ili novinama, radio ili televizijskih programa, pošte ili sličnih medija trebaju zadovoljavati iste priznate standarde kakvi vrijede i za proizvode koji se koriste u kontekstu profesionalnog odnosa.
NAČELO 8: TEHNIKE PROCJENE
Opće načelo: Pri razvijanju, objavljivanju i korištenju psihoterapijskih ili psiholoških tehnika procjene, psihoterapeuti nastoje zastupati dobrobit i interese klijenata. Čuvaju klijenta od zloupotrebe rezultata procjene. Poštuju pravo klijenta da zna rezultate, interpretacije rezultata te osnove za zaključke i preporuke. Psihoterapeuti poduzimaju sve da sačuvaju sigurnost testova i drugih tehnika procjene te nastoje osigurati prikladno korištenje tehnika procjene od strane drugih.
Načelo 8.a: U primjeni tehnika procjene, psihoterapeuti poštuju pravo klijenata na potpuna objašnjenja prirode i svrhe pojedinih tehnika i to jezikom koji je klijentu razumljiv, osim ako je unaprijed izričito dogovoreno da se napravi iznimka u odnosu na to pravo. Kada objašnjenja daju drugi, psihoterapeuti oblikuju postupke kako bi osigurali prikladnost tih objašnjenja.
Načelo 8.b: Psihoterapeuti odgovorni za razvoj i standardizaciju psiholoških testova i drugih tehnika procjene koriste provjerene znanstvene postupke te vode računa o relevantnim evropskim (EAP), nacionalnim, institucionalnim ili organizacijskim standardima.
Načelo 8.c: Pri izvještavanju o rezultatima procjene, psihoterapeuti ukazuju na sve eventualne rezerve koje postoje u odnosu na valjanosti ili pouzdanosti zbog uslova vršenja procjene ili neprikladnosti normi u odnosu na ispitane osobe. Psihoterapeuti nastoje osigurati da rezultate procjena i njihove interpretacije ne zloupotrijebe drugi.
Načelo 8.d: Psihoterapeuti priznaju da rezultati procjene mogu zastarjeti i da ne predstavljaju potpunu sliku osobe koja je procjenjena. Čine sve što mogu kako bi izbjegli te spriječili zloupotrebu zastarjelih mjera ili nepotpunih procjena.
Načelo 8.e: Psihoterapeuti koji nude usluge bodovanja i interpretacija sposobni su pružiti odgovarajuće dokaze u pogledu valjanosti programa i postupaka korištenih pri oblikovanju interpretacija. Javno nuđenje usluga interpretacije smatra se konsultacijom među profesionalcima. Psihoterapeuti čine sve što mogu kako bi izbjegli zloupotrebu izvještaja o procjenama.
Načelo 8.f: Psihoterapeuti ne potiču niti podržavaju korištenje psihoterapijskih ili psiholoških tehnika procjene od strane neprikladno treniranih ili na drugi način nekvalificiranih osoba putem podučavanja, sponzorstva ili supervizije.
NAČELO 9: ISTRAŽIVANJE
Opće načelo: Odluka za provođenje istraživanja zasniva se na promišljenoj prosudbi pojedinca psihoterapeuta o tome kako na najbolji način može pridonijeti znanosti i dobrobiti ljudi. Nakon donošenja odluke o provođenju istraživanja, psihoterapeut razmatra alternativne pravce u koje bi se energija i resursi istraživanja mogli uložiti. Na temelju tih razmišljanja, psihoterapeut provodi istraživanje s poštovanjem i brigom o dostojanstvu i dobrobiti ljudi koji učestvuju, i sa znanjem o propisima i profesionalnim standardima koji regulišu istraživanja s ljudima kao učesnicima.
Načelo 9.a: Pri planiranju istraživanja, psihoterapeut koji ga provodi (istraživač) odgovoran je provesti pažljivu procjenu njegove etičke prihvatljivosti. U onoj mjeri u kojoj procjenjivanje znanstvenih i ljudskih vrijednosti upućuje na kompromitovanje bilo kojeg načela, istraživač ima isto toliko odgovornost da traži etički savjet i preduzme strožije zaštitne mjere kako bi se zaštitila ljudska prava učesnika.
Načelo 9.b: Primarna etička briga istraživača sastoji se u promišljanju o tome hoće li, u odnosu na prihvaćene standarde, učesnik u planiranom istraživanju biti “rizičan subjekt” ili “subjekt minimalnog rizika”.
Načelo 9.c: Istraživač uvijek zadržava odgovornost za obezbjeđivanje etične prakse u istraživanju. Također, istraživač je odgovoran i za etično postupanje s učesnicima istraživanja od strane saradnika, asistenata, studenata i uposlenika, koji također imaju istu takvu obavezu.
Načelo 9.d: Izuzev u istraživanjima minimalnog rizika, istraživač postiže jasan i pošten dogovor sa učesnicima istraživanja prije nego što uzmu učešća, a koji razjašnjava obaveze i odgovornosti svakog od njih. Istraživač je dužan poštovati sva obećanja i obaveze u tom dogovoru. Istraživač informira učesnike o svim aspektima istraživanja koji bi eventualno mogli utjecati na njihovu spremnost za učestvovanje te im, u skladu s njihovim pitanjima, pojašnjava i sve druge aspekte istraživanja. Propust da se na ovakav način u potpunosti otkriju pojedinosti prije dobivanja informiranog pristanka zahtijeva dodatne mjere za zaštititu dobrobiti i dostojanstva učesnika istraživanja. Istraživanja koja se provode s djecom ili učesnicima sa smetnjama koje ograničavaju razumijevanje i komunikaciju, zahtijevaju posebne zaštitne postupke.
Načelo 9.e: Metodološki zahtjevi istraživanja mogu učiniti da prikrivanje ili obmana izgledaju kao neophodni. Prije provođenja takvog istraživanja istraživač ima posebnu odgovornost: a) utvrditi je li upotreba takvih tehnika opravdana potencijalnom znanstvenom, edukacijskom ili implicitnom vrijednosti istraživanja; b) utvrditi jesu li dostupni alternativni postupci koji ne koriste prikrivanje i obmanu; c) osigurati da učesnici, što je prije moguće, dobiju dovoljno objašnjenja. Preporuka je da se takve tehnike ne koriste.
Načelo 9.f: Istraživač poštuje individualnu slobodu osobe da odbije učestvovanje u istraživanju ili da se u bilo kojem trenutku povuče iz njega. Obaveza da se zaštiti ta sloboda zahtijeva pažljivo promišljanje i razmišljanje o tome je li, u odnosu na učesnika, istraživač na položaju autoriteta ili utjecaja. Takvi utjecajni položaji uključuju situacije u kojima se učestvovanje u istraživanju zahtijeva kao dio posla ili situacije u kojima je učesnik student, klijent ili uposlenik istraživača, ali nisu ograničeni na njih. Prava pojedinaca imaju prednost pred potrebama istraživača za dovršavanjem istraživanja.
Načelo 9.g: Istraživač štiti učesnika od fizičke i mentalne neugode, štete i opasnosti koja bi mogla proizići iz postupka istraživanja. Postoji li rizik od takvih posljedica, istraživač o tome informira učesnika. Postupci istraživanja koji mogu nanijeti trajnu ili ozbiljnu štetu učesnicima se ne koriste, osim u slučaju kada bi nekorištenje tih postupaka dovelo učesnika u opasnost od još veće štete ili ako istraživanje ima veliku potencijalnu dobrobit te je od svakog učesnika dobiven dobrovoljni pristanak, koji se zasniva na njihovoj punoj obaviještenosti. Učesnik mora biti informiran o postupcima za stupanje u kontakt s istraživačem unutar razumnog vremenskog perioda nakon istraživanja u slučaju da se pojavi stres, potencijalna šteta ili pitanja ili zabrinutost povezani s time. Pristanak koji su dali učesnici ne ograničava njihova legalna prava niti smanjuje legalnu odgovornost istraživača.
Načelo 9.h: Nakon što prikupi podatke, istraživač informira učesnike o prirodi istraživanja te nastoji otkloniti svaku pogrešnu ideju koja se mogla pojaviti. Ukoliko znanstvene ili ljudske vrijednosti opravdavaju odgodu ili uskraćivanje tih informacija, njegova je odgovornost da posebno nadgleda istraživanje kako bi se osiguralo da nema nikakvih štetnih posljedica za učesnike.
Načelo 9.i: Tamo gdje postupci istraživanja rezultiraju nepoželjnim posljedicama za pojedine učesnike, istraživač je odgovoran za njihovo pronalaženje, uklanjanje ili ispravljanje, uključujući dugoročne učinke.
Načelo 9.j: Informacije, koje su tokom istraživanja dobivene o pojedinim učesnicima, povjerljive su, osim ako unaprijed nije dogovoreno drugačije. Postoji li mogućnost da netko drugi ima pristup tim informacijama, ta se mogućnost, uz planirane načine zaštite povjerljivosti, objasni učesniku kao dio postupka za dobivanje informiranog pristanka.
IZRIČITE ZABRANE
Od psihoterapeuta se zahtjeva da rade odgovorno, posebno u pogledu specifične prirode psihoterapijskog odnosa koji se gradi na povjerenju i određenom nivou ovisnosti. Neodgovornost u odnosu na povjerenje i ovisnost u psihoterapijskom odnosu predstavlja ozbiljan propust u tretmanu. Psihoterapeuti moraju poštovati sljedeće zabrane:
Psihoterapeut ne smije emocionalno, seksualno, socijalno i finansijski iskorištavati svog klijenta, studenta, osobu u superviziji, učesnika u istraživanju.
Psihoterapeut ne smije obmanjivati svog klijenta.
Psihoterapeut ne smije otkriti povjerljive informacije koje mu otkrije klijent, izuzev u okolnostima kako je navedeno u Načelu, 4 opća odredba.
Psihoterapeut ne smije da se bavi nikakvom «terapijom» koja je zapravo samo prikrivena policijska mjera.
Psihoterapeut ne smije dopustiti da religiozni, nacionalni, rasni, politički ili drugi društveni stavovi utječu na njegovu profesionalnu dužnosti i odnos s njegovim klijentom.
Psihoterapeut se ne uključuje u seksualne intimnosti s klijentom koji mu je u terapiji.
Psihoterapeut se ne uključuje u seksualne intimnosti s pojedincima/osobama za koje zna da su bliski rođaci, skrbnici ili značajni drugi klijentu koji mu je u terapiji. Psihoterapeut ne prekida terapiju radi zaobilaženja ovog standarda.
Psihoterapeut ne prihvaća u terapiju osobe s kojom je imao/imala seksualne intimnosti.
Psihoterapeut se ne uključuje u seksualne intimnosti s bivšim klijentom najmanje dvije godine nakon prestanka/prekida terapije.
Psihoterapeut se ne uključuje u seksualne intimnosti s bivšim klijentom čak i nakon intervala od dvije godine, osim u vrlo neobičnom okolnostima. Psihoterapeuti koji se upuste u takve aktivnosti nose teret dokazivanja da nije bilo ekploatacije u kontekstu svih relevantnih činjenica uključujući: 1) vremenski period od prestanka terapije; 2) prirodu, trajanje i intenzitet terapije; 3) okolnosti prekida terapije; 4) lične istorije klijenta; 5) klijentovog sadašnjeg mentalnog stanja; 6) vjerovatnosti nepovoljnog utjecaja na klijenta, i 7) bilo kakve izjave ili radnje od strane terapeuta tokom trajanja terapije koja ukazuju ili poziva na mogućnost seksualne ili romantične veze s klijentom po završetku terapije.
O nama
Cilj Saveza psihoterapijskih udruženja u BiH je razvoj i promocija psihoterapije u skladu s europskim standardima, osiguranje potrebnih uvjeta za uspostavljanje zvanja psihoterapeuta te ujednačavanje psihoterapijske prakse. Primarni cilj Saveza je zaštita psihoterapijske djelatnosti u BiH kako bi se klijenti zaštitili od nestručnih i nekvalificiranih terapeuta.
Kontaktirajte nas: info@spubih.com