Treći studijski dani grupnih analitičara u BiH „Portreti u nama i oko nas“
U organizaciji Udruženja grupnih analitičara u BiH i Klinike za psihijatriju Univerzitetskog
kliničkog centra Tuzla 24. i 25. novembra održani su 3. studijski dani grupnih analitičara
na temu „Portreti u nama i oko nas“. Ovogodišnji studijski dani, kao i prethodni, su bili u
Međunarodnoj galeriji portreta Centra za kulturu u Tuzli. U prostorijama galerije u kojoj
su dominirali portreti Ismeta Mujezinovića učesnici ovog stručnog skupa imali su priliku
kroz susretanja u maloj i velikoj grupi, superviziji, predavanjima i diskusiji propitati se i
sagledati vlastiti unutarnji svijet uronjen u mrežu različitih odnosa. Upravo je kroz
predavanje profesorice Ljiljane Moro „Značajni Drugi i matriks“ oslikana ta složenost
našeg unutarnjeg svijeta, našeg matriksa, naših unutarnjih portreta. Profesorica Ljiljana
Moro, istakla je kako u grupu dolazimo sa vlastitom poviješću i važnim Drugim, sa
svojim matriksom, portretima u nama. Razvijanjem odnosa i stvaranjem nove mreže
odnosa u grupi članovi jedni drugima postaju važni Drugi, portreti oko nas. Ova
nevidljiva mreža novostvorenih odnosa je grupni matriks. Tokom predavanja učesnici su
imali priliku upoznati se sa savremenim teorijskim doprinosima konceptu matriksa
ilustriranim primjerima iz bogate kliničke prakse. Istaknuto je da je psihoterapija blisko
uključena u životne procese i da svi mi živimo u malim, srednjim i velikim grupama, te
da kao pojedinci stvaramo interaktivne mreže koje se nikada ne mogu smatrati
samostalnima jer je bit ljudi i grupa zajednica/ društvo/ okruženje u kojem odrastaju i
kultura kojoj pripadaju. Kreativni životni procesi zahtijevaju matriks za svoj temelj.
Profesorica Tanja Frančičković predavanje „Sliku svoju ljubim…“ koncipirala je na način
da je dala pregled društvenih i religioznih utjecaja na razvoj portreta, pokušala
odgovoriti na pitanje zašto volimo slikati, te stavila fokus na autoportrete i društveni
fenomen „selfija“ za koje kaže da su samo najnovije poglavlje u dugoj istoriji
portretiranja. Istakla je kako je portret poput zrcala koje „zamrzava“ identitet u vremenu.
Portret “hvata” jedan trenutak koji više ne može nestati. Ideja da će nam izgled ostati isi
daje osjećaj besmrtnosti u malom. Portret nas često povezuje s određenim razdobljem
života ili osjećajem i kada gledamo svoj portret, ne vidimo samo lice nego i priču iza tog
trenutka. Tokom predavanja učesnici su imali priliku čuti i diskutirati o tome zašto ljudi
više vole svoj portret nego fotografiju. Naš mozak ima “mentalni autoportret” —
idealiziranu, ujednačenu sliku sebe, Portret se, svjesno ili nesvjesno, prilagođava tom
mentalnom modelu. Fotografija je “previše iskrena” i ne filtrira te detalje, pa nam djeluje
strano. Također, tokom predavanja se diskutiralo o pozitivnim i negativnim učincima
selfija i psihodinamskim objašnjenjem potrebe za selfijima. Potreba za selfijima moguće
odražava našu potragu za ogledanjem, potvrdom i regulacijom samopoštovanja, uz
istovremenu odbranu od nesigurnosti i unutrašnjih konflikata, što je sadržano i u završnoj misli profesorice Frančišković da, zapravo “Sliku svoju ljubim ne bih li se
sreo….“.
Osim predavanja i diskusije, ovi studijski dani bili su i prilika da učesnici kroz
supervizijske grupe razmijene vlastita iskustva iz kliničke prakse, a u malim iskustvenim
grupama prepoznaju značajne Druge u sebi. Velika grupa ovog skupa reflektirala je
naše velike društvene grupe kojima pripadamo donoseći na površinu bolna traumatska
iskustva prošlih vremena.
